I svaki put kada odlaziš probudiš tu tugu pomešanu sa melanholijom. Prvo pažljivo opeglaš svu garderobu, pa kao ritualno, opereš i sudove. Kao da se neceš više vratiti. I onda teški koferi, što su teži to mi ih je lakše podici, kao da znam da više mog bica nosiš sa sobom. I ljubim te, više puta i trudim se da zapamtim svaki pogled, jer znam da opasni su krivi drumovi, i dugachki. I pratim te pogledom, iza zavese, tada mi uvek u glavi pochne neka stara, tužna pesma.
I vracam se tmuran i poguren, sedam na fotelju, plašim se onoga šta mi ostaje. Tmuran pra